петак, 31. децембар 2010.

RAJKO DUKIĆ

VAŽNO: Reagovanje Rajka Dukića na neistine o ratnim zbivanjima objavljene u nekim bošnjačkim medijima


Poslednjih godina u nekim inkrimisanim knjigama, medijima, na suđenjima optuženim za ratne zločine, na Internetu, pominjem se, kao učesnik ili saučesnik u određenim zločinima ili drugim nezakonitim radnjama, za vrijeme rata. Očigledno da nisu samo u pitanju namjere pojedinaca koji liječeći svoje patološko stanje žele da mi naude, pojedinaca ili organizovanih grupa koje, perući sebe od zločina i odgovornosti ne biraju načina da naude drugom, već je u pitanju osmišljena, organizovana i instruirana kampanja čija strategija i ciljevi su prepoznatljivi. Nije slučajno da se na meti godinama nalazi uspješna kompanija ''Boksit'' i ja kao višedecenijski i uspješan direktor. Njihov maloumni koncept pod sloganom, ''Uništi pa vladaj'', neće proći.


Udruženi i međusobno povezani određenim interesima lokalni milićanski denucijanti, stvarajući alibi za svoju ratnu prošlost, materijalnu i drugu podršku koju dobijaju, služeći se raznoraznim podvalama, na najsramniji način hrane one druge sa širih prostora koji, vršeći misiju u ime nekih ''svetih ciljeva'', ubijajući istinu lažima, obmanjuju javno mnjenje i one kojima je zadatak i obaveza da tragaju za istinom.

Milićanski liliputanci bez ikakvog morala i na bestijalan način pišući neistine a posebno navodno kada je u pitanju moje učešće vezano za događaje u Srebrenici i zločine u Zaklopači, da bi dali snagu svojim prljavim iskonstruisanim lažima, stavljaju u potpis čestite ljude Milića, uglavnom moje najbliže saradnike ili blisku rodbinu.


Nakon dobijanja pisma od strane Vojvodić Blagoja koje je on uputio Stanici policije u Milićima 07.04.2007. godine (pismo u prilogu - kliknuti) obratio sam se 11.07.2007. godine Policijskoj stanici u Milićima sa zahtjevom da sprovede istragu (prilog: Zahtjev).

U prilogu dostavljam Službenu zabilješku od 18.07.2007. godine sa jednim od lica koje sam pominjao u svom zahtjevu za sprovođenje istrage (prilog: Službena zabilješka).

Nažalost, kako se praksa nastavila i dalje, da se putem anonimnih predstavki denuciram, a po zahtjevu nekih mojih saradnika koji su davali iskaze tim povodom u Tužilaštvu tražeći da se provede istraga ko piše anonimne predstavke plasirajući laži, ništa se nije preduzelo, postoji sumnja da milićanski liliputanci to ne rade na svoju ruku.

Jedan od najžešćih jurišnika, očigledno pripadnika mlado-bošnjačke avangarde Avdo Huseinović, imaće uskoro prilike da na sudu dokazuje svoje navode iznesene u člancima ''Nezavisne novine dodjelile nagradu i finansijeru Karadžićevih pokolja'', ''Ko su dželati Zaklopače'' a koji su objavljeni na Internetu.

Nikakve veze niti imam, niti sam imao sa logorom Sušica u Vlasenici, niti sa zločinima u Zaklopači, niti sa drugim nebulozama navedenih u pomenutim člancima. Naprotiv, tražio sam u više navrata od strane Nadležnih organa da se pronađu i procesuiraju lica koja su te zločine učinili.

Zbog formiranja opštine Milići i prenošenja Direkcije ''Boksita'' u Miliće, neposredno pred početak i početkom rata u Vlasenicu nisam mogao niti smio otići zbog ličnih i porodičnih pitanja a kamoli da se bavim pitanjima koja mi se spočitavaju u pomenutim tekstovima. Za vrijeme događaja u Zaklopači, i znatno posle toga, bio sam daleko od Milića.

Relevantnim izjavama većeg broja svjedoka Bošnjaka i drugim validnim dokumentima, neće mi biti teško da na sudu dokažem da su u pitanju bestijalne laži novinara Huseinovića, i drugih koji na određen i sličan način njemu, žele da mi naude.

Za vrijeme rata, po vojnom rasporedu, obavljao sam funkciju Direktora Kompanije ''Boksit''. Nisam radio ništa nezakonito i nečasno. Shodno Zakonima najveći dio imovine Kompanije ''Boksit'' bio je mobilisan za potrebe Vojske i drugih Organa vlasti. Niti sam imao izbora, niti mogućnosti da utičem na način i uslove korištenja mobilisane imovine pa niti mogu snositi bilo kakvu odgovornost za eventualne zloupotrebe od strane korisnika te imovine.

Kada je u pitanju moj predratni i ratni politički angažman istina je daleko od insinuacija po kojima sam navodno, kao osnivač SDS i član njenih organa, početkom i tokom rata, imao ključnu ulogu ne samo na regiji Birač. Imam potrebu, da radi zaštite svog i autoriteta porodice, statusa Kompanije ''Boksit'', predočim dokumenta koja se odnose na prethodni iskaz, koja sam dostavio i Nadležnim organima i objavio u mojoj knjizi ''Tri uspješene priče'', objavim i na Internetu.

Za dobronamjerne i pametne ovi dokazi nisu ni bili potrebni a za one druge da osjete bar malo griže savjesti ukoliko im to njihov mentalni sklop dozvoljava.

• Četvrtog jula 1990. godine na Osnivačkoj skupštini, koja je održana u Šekovićima, uz prisustvo oko dvije stotine delegata različite nacionalnosti iz cijelog Istočnog dijela BiH, kao inicijator i organizator formiranja Stranke demokratskih reformi, izabran sam za njenog Predsjednika. Stranka je uredno registrovana u Tuzli (prilog: Program Stranke).

• Tokom 1990. godine u BiH završen je proces nacionalne i političke homogenizacije oličen kroz stranke SDS, HDZ i SDA koje su krajem devedesete godine ubjedljivo pobjedile na višestranačkim izborima BiH i konstituisale organe vlasti. Nisam bio niti osnivač SDS, niti sam prisustvovao Osnivačkoj skupštini koja je održana 12. jula 1990. godine u Sarajevu i nisam biran u organe Stranke, u Glavni i Izvršni odbor, kako mi se to inače vrlo često inputira. Ko su lica koja su činila Glavni i Izvršni odbor Stranke, čiji je predsjednik bio gospodin Radovan Karadžić, može se vidjeti iz datih priloga. Iz Zapisnika, koji je na engleskom jeziku prevođen i korišten za potrebe Tužilaštva, vidi se da je 8. avgusta 1990. godine održana sjednica vrha SDS na kome je konstituisan Izvršni odobr za čijeg predsjednika je izabran Velibor Ostojić (prilog: Zapisnik). U stranačkom listu ''Javnost'' 20.07.1991. godine objavljen je spisak članova Glavnog odbora koji su birani 1990. godine na Osnivačkoj skupštini, na kome ja nisam, i novih članova Glavnog odbora koji su birani 12. jula 1991. godine gdje se nalazi i moje ime (prilog: Glavni odbor SDS BiH). Nisam bio ni poslanik Narodne skupštine niti biran u bilo kom drugom organu vlasti (prilog: Spisak Poslanika NS). Istina je da sam u više navrata, za vrijeme ratnog perioda, pozivan i prisustvovao sjednicama Skupštine u funkciji Podpredsjednika Privredne komore Republike Srpske. Ovo iz razloga što je Predsjednik Komore gospodin Božidar Antić poslove Predsjednika obavljao sa sjedištem u Beogradu.

• Član organa Stranke, Glavnog i Izvršnog odbora postao sam tek nakon godinu dana, od početka rada i funkcionisanja SDS, kada sam na godišnjoj Skupštini Stranke, koja je održana u hotelu ''Holidej in'', 12. jula 1991. godine, uz prisustvo velikog broja stranih i domaćih gostiju, izabran u Glavni i Izvršni odbor (prilog: Predlog kandidata za članove Glavnog odbora SDS BiH).

• Na prvoj konstituirajućoj sjednici Izvršnog odbora, održanoj 31.07.1991. godine, izabran sam za predsjednika Izvršnog odbora (prilog: Zapisnik). Iz Zapisnika se vidi da se te funkcije prihvatam privremeno sa namjerom da pomognem da se konstituišu i organizuju Stručne službe. Funkcija Izvršnog odbora kao i predsjednika, bila je marginalna. Radeći i živeći u Milićima u Sarajevu sam boravio povremeno preko vikenda gdje je moja supruga, koja je inače radila u Sarajevu u ''Energoinvestu'', boravila sa djecom. Logično je da su u to vrijeme sve ključne poslove, iz domena politike i organa vlasti, obavljali ljudi koji su bili na čelnim funkcijama, živjeli i radili u Sarajevu.

• Trećeg aprila 1992. godine (petak), polazeći na vikend sa porodicom u Miliće navratio sam u sjediše Stranke, koje se nalazilo u ulici Đure Đakovića, i podnio pismenu ostavku, kako na funkciju predsjednika Izvršnog odbora, tako i na članstvo u Izvršnom i Glavnom odboru. Ostavka je ovjerena od strane tadašnjeg sekretara Izvršnog odbora gospodina Trivka Komada (prilog: Ostavka).

• Poznato je da su početkom rata formirani, na područjima Opština, Krizni štabovi koji su činili predsjednik Stranke, predsjednik Opštine, predsjednik Izvršnog odbora, načelnik Policije. Nisam bio na tim funkcijama pa nisam ni bio član Kriznog štaba. Regionalni Krizni štab, dok je on postojao, činili su predsjednici Kriznih štabova Opštinskih odbora SDS. Odlukom Predsjednika Predsjedništva Srpske Republike BiH, od 31.05.1992. godine, umjesto Kriznih štabova obrazovana su, u Opštinama, Ratna predsjedništva. Članom 2. pomenute Odluke navedeno je ko čini Ratno predsjedništvo. Nisam bio ni na jednoj od navedenih funkcija pa samim tim nisam bio ni član Ratnog predsjedništva (prilog: Odluka o obrazovanju Ratnih predsjedništava).
Opšte je poznato da je neposredno poslije izbijanja ratnih sukoba rad SDS i njenih organa zamrznut. Stranka i organi Stranke ponovo su aktivirani, nakon Jahorinskog Plenuma koji je održan 16.02.1993. godine i na kome su izabrani novi organi Stranke. Niti sam bio na tom Plenumu, niti sam biran u organe Stranke (prilog: Odluka o izboru predsjednika i članova IO).

• Nakon Plenuma, Izvršni odbor 24.02.1993. godine, pozivajući se na Zaključke Plenuma od 16.02.1993. godine usvaja Zadatke rada i djelovanja Stranke. Potpisnik tog dokumenta je predsjednik Izvršnog odobra SDS Republike Srpske Jovo Mijatović. Na istom sastanku, u Zaključcima koji su doneseni za regiju Birač, u koju spada opština Milići, zadužuje se kao koordinator Jovan Šarac sa Pala (prilozi: Zaključci).

• Nakon rata, bez mog znanja, kooptiran sam u Glavni odbor SDS. Nisam prisustovao sjednicama tog Odbora, a u međuvremenu kao aktivista bio sam uključen oko formiranja druge stranke a kasnije i oko podrške Koalicije ''Sloga'' koja je, 1998. godine, došla na vlast u Republici Srpskoj.

• Ono što je bilo simptomatično, nakon pomenutog Plenuma, u sprovođenju Zadataka i Zaključaka Izvršnog odbora, bilo je ponašanje nekih članova prema Kompaniji ''Boksit'', odnosno konkretno prema meni a u čemu je posebno prednjačio Deronjić Miroslav tadašnji član Glavnog odbora i predsjednik SDS za opštinu Batunac. Za vrijeme Srebreničkih događaja 1995. godine bio je Povjerenik za opštinu Srebrenicu. Poznat je bio kao čovjek sklon intrigama, pijančenju, kockanju, iznudama. Početkom marta 1993. godine došao je sa Jolom Nikolićem u Miliće u Dom rudara gdje se održavao sastanak Privrednika Regije na kome sam ja predsjedavao. Bio je pripit i jedva stajao na nogama kada je, mahajući nekakvim papirima, počeo da viče da Dukić nema pravo da saziva bilo kakav sastanak jer će uskoro biti smjenjen sa mjesta Direktora ''Boksita'' a on ima ovlaštenja da tu smjenu što prije napravi. Od tada, kada je izveden iz sale ja ga više nisam viđao, niti sam sa njim imao bilo kakve kontakte. Poznato mi je da je kao učesnik stranačkih i nekih drugih sastanaka na kojima se krojila moja sudbina, gdje su donosene odluke da se satanizujem na sve moguće načine pa i likvidiram, on u tome prednjačio. U svjedočenjima u Haškom Tribunalu iznosio je razne neistine na moj račun. Neke od tih pominje Avdo Huseinović u prethodno citiranim člancima. O tim njegovim nebulozama dostavio sam obimnu dokumentaciju Haškom Tribunalu i drugim relevantnim institucijama.

• Na mom Internet portalu u članku ''Krv i pepeo Podrinja'' autora Šemsudina Muminovića i Mehmeda Pargana, dovodim se u vezu sa ratnim operacijama početkom rata u Zvorniku i vezu sa nekim gospodinom Mijovićem. Pomenutog gospodina nikada nisam sreo niti znao o kome se radi, niti sam bio u Zvorniku, a niti sam imao potrebe da budem u Zvorniku. Takođe u prilogu ''Profiteri sa Romanije'' od nepoznatog autora, vjerovatno je u pitanju neki šumokradica sa Sokoca i u prilogu pod naslovom ''Ko su najmoćniji Srbi, Hrvati i Bošnjaci'' novinara Željka Cvijanovića pominjem se u kontekstima, na način, zbog čega bih preporučio autorima da posjete psihijatra.
_________________________________

VAŽNO: Istina o barikadama u Sarajevu 1992.


Bez obzira što sam u više navrata, putem medija i na drugi način, dao pregled događaja vezanih za barikade u Sarajevu 1.3.1992. godine, razlog zbog čega se desio taj događaj, trajanje i postignute dogovore, i dalje se od Bošnjačke strane iskrivljuju uzroci i posledice.

Iako sam u mojoj knjizi ''Tri uspješne priče'', koja je objavljena početkom decembra 2009. godine dao hronologiju tih događaja i određene priloge, smatram za potrebnim da taj dio u izvornom obliku objavim i na mom Internet portalu.



„Referendum, koji je održan 28. i 29. februara 1992. godine, definitivno je unio raskol koji će biti uvod u ratne sukobe koji su uslijedili. Neka se svako ko je iole nepristrasan zapita šta bi se desilo da je ostao na snazi tzv. Kutiljerov plan, šta bi se desilo da je uspostavljena Jugoslavija na principu Platforme Izetbegović-Gligorov, šta bi se desilo da nije donesena jednostrana odluka o referendumu, odnosno proglašenju BiH kao Nezavisne države. Šta bi se desilo da su poštovani zaključci Predsjedništva BiH uvojeni povodom barikada?

Sada je već sasvim jasno da je raspad i razbijanje Jugoslavije projekat koji je dugo pripreman, i ne samo Jugoslavije. Sve do rušenja Berlinskog zida postojala su dva suprostavljena vojna i ideološka bloka. Ravnoteža moći i ravnoteža straha, dakle. Rušenjem Berlinskog zida, raspadom Sovjetskog Saveza, ulogu svjetskog policajca preuzima Amerika kao vodeća sila Zapada. Ona je to i danas i vjerovatno će biti sve dotle dok se na svjetskoj sceni ne uspostavi odgovarajući balans.


Prvog marta 1992. godine sa porodicom sam došao iz Milića u Sarajevo. U Miliće smo putovali skoro svakog petka popodne, a vraćali se nedjeljom u popodnevnim satima. Bila je nedjelja, oko sedamnaest časova, kad smo došli u stan koji se nalazio u ulici Antona Mavraka u naselju Ciglane. Nisam se ni raspremio, kada sam pozvan iz sjedišta stranke od strane sekretarice Milijane da, ako mogu, hitno dođem. Pitao sam o čemu se radi. Odgovorila je da su u prostorije stranke došla sveštena lica, da se desilo napad na srpske svatove i ubistvo jednog od svatova. Rekla je da su tadašnji čelni ljudi - Karadžić, Krajišnik i Koljević - u Beogradu. Obučen u sportsku odjeću, sišao sam za nekoliko minuta do stranke. Kancelarija je u ulici Đure Đakovića, takođe u naselju Ciglane. U prostorijama stranke zatekao sam tri sveštena lica, i još neke ljude. Rekli su da je ispred Stare pravoslavne crkve na Baščaršiji revolverom ubijen mladoženjin otac Nikola Gardović, da je još jedno lice ranjeno, i da je nastala ozbiljna pometnja i strah. Sem mene, u stranci su bili još Ilija Guzina, Mićo Stanišić i Miroslav Toholj. Sredstvima informisanja, čiji su predstavnici vrlo brzo došli, dao sam izjavu da se dogodio veoma opasan incident i da, ukoliko se brzo ne uhvate počinioci napada i izvršilac ubistva, a već se znalo da je to uradio izvjesni Ismet Delalić Ćelo, jedan od poznatih sarajevskih kriminalaca, doći će do velikih problema.

Simptomatično je da se, iako je vijest o napadu i ubistvu emitovana u medijima, niko se od zvaničnika nije oglasio, ni predsjednik predsjedništva Republike i predsjednik SDA Izetbegović, niti iko od njegovih, ni predsjednik Vlade, ni ministar policije. Očigledno je da to nije slučajno. Taj događaj, pogotovu ono što se neposredno posle dešavalo, bio je razlog i povom aktivnostima koje su slijedile.

Veliki broj građana i aktivista je zvao telefonom. Bili su uspaničeni, uplašeni i pitali šta da rade. Prostrujala je vijest da su u nekim od mulsimanskih dijelova grada - na Bistriku i Vratniku - primijećeni pokreti „Zelenih beretki”, paravojne formacije pod kontrolom SDA, i da je ubistvo svata organizovano kao signal za opšti napad na srpsko stanovništvo u Sarajevu. Sarajevo sam lično slabo poznavao. Iako je moja porodica prije tih događaja tri godine stanovala u Sarajevu, gdje smo se preselili iz Zvornika, malo smo izlazili u grad, izuzev povremenih odlazaka na Jahorinu, Trebević ili na Ilidžu. Iskreno rečeno, bio sam iznenađen kada sam svojevremeno čitao statističke podatke o nacionalnoj strukturi stanovništva u Sarajevu, prema kojima srpskog stanovništa ima 35 procenata, a da je u nekim gradskim opštinama, poput Ilijaša i Ilidže, srpsko stanovništvo većinsko. Ove podatke navodim, jer su veoma bitni. Pritom, treba imati u vidu da je i u susjednim opštinama Trnovo i Pale, takođe gradskim, većinsko stanovništvo bilo srpsko.

Te večeri, negdje posle 20 časova, grupa od nekoliko ljudi, bez mogućnosti da uspostavi vezu sa ma kim iz oficijalnih organa vlasti BiH i grada Sarajeva, ili sa srpskim prvacima koji su odsutni, donijela je odluku da se formira krizni štab, jer u pojedinim gradskim naseljima, pa i u samom centru grada, podignute su barikade i onemogućen normalan saobraćaj. Nije imenovan nikakav predsjednik tog kriznog štaba. Ističem to zato što je kasnije nerijetko iznošena neistina kako je pomenute barikade organizovao Krizni štab SDS i da je kriza tajno pripremana. Koliko mi je poznato, nije postojao nikakav Krizni štab SDS. A siguran sam, da se nije desilo ubistvo svata i napad na svatove, ne bi bilo ni povoda ni razloga da se formira krizni štab koji će koliko-toliko kontrolisati situaciju kako na barikadama ne bi došlo do novih incidenata. Procijenili smo da je to jedini način, da se osujete mogući sukobi, da se skrene pažnja na stanje koje je nastalo, a koje može dovesti do ozbiljnih i nekontrolisanih postupaka sa ozbiljnim posljedicama.

Imajući u vidu i činjenicu da je već u tim večernjim satima na televiziji saopštena informacija da je referendum navodno uspio, da je ogromna većina građana dala podršku izdvajanju BiH iz Jugoslavije, bilo je za očekivati, pa i da se nije desilo ubistvo - a očigledno da je to planirani incident, da može doći i do nereda i sukoba. Trebalo je, a to se nažalost nije desilo, da organi reda, policija i drugi, pa ako treba i vojska, budu u pripravnosti kako bi spriječili evenutalne nerede i neželjeni razvoj događaja. Stanje je bilo naelektrisano i svaki razuman čovjek mogao je pretpostaviti da mogu uslijediti nesagledive posljedice. Barikade su upravo očekivani odgovor na trenutno stanje. Barikade su vladajućoj i političkoj oligarhiji bile znak opomene i obaveza da se vrlo hitno, razumno i trezveno razgovara i traži rješenje radi prevazilaženja situacije. Ali, očigledno, to nije bilo svima u interesu.

Negdje posle 20 časova, nakon vijesti na televiziji u vezi sa referendumom i događajima na Baščaršiji, sa gospodinom Ilijom Guzinom otišao sam u hotel „Holidej in”. Nekoliko ljudi - M. Stanišić, M. Simović i M. Toholj, ostali su u kancelariji stranke u ulici Đure Đakovića. U hotelu „Holidej in” „Boksit” je imao predstavništvo. „Holidej in” je bio prepoznatljiv hotel ne samo u BiH, pa je toga dana, zbog referenduma, u hotelu boravio veći broj predstavnika medija, te predstavnika ambasada i međunarodnih organizacija. Ostvarili smo telefonske kontakte sa određenim aktivistima na Sokocu, na Palama, Ilidži, u Vogošći i Ilijašu, sugerišući im da situaciju drže pod kontrolom, da budu odgovorni, da ne izazivaju incidente, da ne provociraju i da svako saznanje koje može biti problematično hitno prenesu. Pretpostavljam da su svi ti razgovori prisluškivani. Televizijska euforija povodom referenduma dolila je ulje na vatru, nad Sarajevom je odjekivala trijumfalna pucnjava iz svih malokalibarskih oružja. Širila se vijest da muslimani preuzimaju vlast u gradu, i da se istorija ponavlja. Sarajlijama je posebno poznato šta se dešavalo sa srpskim stanovništvom 1914. i 1941. godine nakon okupacije i preuzimanja vlasti od strane ustaša, odnosno „Nezavisne Države Hrvatske”. Pucnjava je prijeteći ljude podsjećala na to.

Ubrzo je ostvaren kontakt sa komandantom vojne kasarne u blizini hotela. Otišao sam lično i pitao pukovnika Kovačevića da li je vojska spremna da spriječi sukobe ukoliko do njih dođe, i šta dalje činiti. Rekao je da Vojska intenzivno prati situaciju, odnosno da Komanda vojne oblasti pokušava da ostvari vezu sa organima vlasti. Kritična noć je prošla i sutradan sam telefonirao gospodinu Miodragu Simoviću, potpredsjedniku Vlade. On je vrlo brzo sa Muhamedom Čengićem, takođe potpredsjednikom Vlade, došao u moju kancelariju u hotelu. Razgovarali smo o novonastaloj situaciji. Izneseno je mišljenje da mediji jednostrano i loše informišu građane, da su državni organi, naročito policija, zatajili, da zvanična vlast mora da se oglasi. Nakon razgovora sa Simovićem i Čengićem izdato je zvanično saopštenje. Napisali smo ga Guzina i ja, i citiram ga u cjelosti:

''Juče, 1. marta 1992. godine, pucano je u srpski narod i u srpska znamenja. Time je nedvosmisleno pokazano kako bi izgledala sudbina srpskog naroda u suverenoj, nezavisnoj i međunarodno priznatoj Bosni i Hercegovini.

Sve do juče srpski narod je bezrezervno vjerovao u tradicionalne vrijednosti zajedničkog života u Bosni i Hercegovini. Polazeći od takvog uvjerenja, smatrali smo da treba da prihvatimo Konferenciju o BiH - štaviše, bili smo njezini inicijatori i zagovornici. Nažalost, juče su naša očekivanja iznevjerena.

Polazeći od faktičkog stanja u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, Krizni štab u vezi sa postojećim stanjem postavlja sljedeće uslove i zahtjeva:


1. Obustaviti sve dalje aktivnosti, odnosno kampanju koja se vodi sa ciljem da se proglasi suverena i nezavisna BiH i obezbijedi njeno međunarodno priznanje, sve dok se ne postigne zadovoljavajuće i konačno rješenja za sva tri konstitutivna naroda u BiH.


2. Hitan nastavak Konferencije o transformaciji BiH i njenom demokratskom preobražaju.


3. Bezuslovno zahtjevamo da u medijima i sredstvima informisanja bude hitno obustavljena kampanja u prilog suverenosti i nezavisnosti Bosne i Hercegovine koja de fakto nije stečena, a u sredstvima informisanja proglašava se svršenim činom. Takođe zahtjevamo nepristrasno informisanje do završetka Konferencije o BiH pod okriljem EEZ.


4. Jučerašnja tragedija i opšte stanje u BiH (Kupres, Travnik, Živinice, …) direktna su posljedica neriješenih odnosa u MUP-u BiH. Zato zahtjevamo da se u roku od 24 sata izvrši kadrovska transformacija MUP BiH u skladu sa dogovorima postignutim neposredno poslije republičkih izbora.


5. Zahtjevamo da se u toku današnjeg dana uhapse počinioci gnusnog zločina pred srpskom pravoslavnom crkvom na Baščaršiji u Sarajevu.


6. Već duže vremena srpski narod u BiH je pod informativnom blokadom i presijom. Zato zahtjevamo hitnu podjelu TV i radija kao i prestanak emitovanja JUTEL-a do okončanja Konferencije o BiH.
Uslovljavamo da MUP BiH ne smije vršiti ni jednu nasilnu radnju prema ljudima na barikadama i bilo kojim pripadnikom srpskog naroda u BiH.

Bilo je zabrinjavajuće što nijedan od ranijih dogovora u vezi sa određenim rješenjima u državnoj radio-televiziji i u MUP-u nije realizovan, pa tako ni u pogledu kadra za funkcionisanje redakcija. Bio je potpisan dogovor vezan za kadrovsku politiku u ključnim institucijama BiH. U tom dogovoru, pored ostalog, posebno je predviđeno da ključne ljude u državnoj radio-televiziji, direktore i urednike, imaju sve tri strane na paritetnoj osnovi. To je bio slučaj i u MUP-u, uključujući i bezbjednosne službe. Ništa od tih dogovora nije sprovedeno pa su i MUP i državna radio-televizija bile pod dominantnim uticajem SDA, odnosno njenog kadra.

Šta je u tim danima srpskom narodu preostalo ako se krši Ustav, vrši majorizacija kroz skupštinske odluke, sprovodi referendum, sa ciljem da se srpski narod odvoji od svoje matice, odnosno da se, ikao najbrojniji narod u Jugoslaviji, rasije u nekoliko novonastalih država u kojima postaje obespravljena manjina. Ne poštuju se dogovori u pogledu kadra i kadrovske politike, na dan referenduma napadaju svatove i ubijaju mladoženjina oca, naoružane „Zelene beretke” slobodno se kreću gradom. Šta je srpski narod u Sarajevu trebao da radi u noći kad se ne zna šta nosi jutro, nego da preduzme aktivnosti radi zaštite dostojanstva i bezbjednosti, i time skrene pažnju javnosti šta se dešava u Sarajevu i Bosni, i šta je moguće da se desi?!

U noćnim satima ostvarena je veza sa predsjednikom stranke Radovanom Karadžićem. Sadržaj toga razgovora, koji je presretnut i sniman, objavljen je i dostupan je javnosti.

U ranim jutarnjim satima 2. marta u moju kancelariju, a u njoj je bio smješten krizni štab barikada, došli su novinari Zoran Petrović Piroćanac i Vesna Vuković. Piroćanac je bio poznat javnosti. S obzirom da je bio dobar novinar i poznavao jezike, mislim da je radio za neke strane medijske kuće, Francusku ili Izraelsku… Rekao je da bi bilo dobro, s obzirom da postoje razne glasine u vezi sa barikadama, da dam izjavu francuskoj televiziji i da se održi konferencija za novinare. Izjavu sam dao ispred hotela „Holidej in”. Konferencija za novinare održana je u prepunoj konferencijskoj sali hotela. Mislim da je bilo prisutno najmanje dvijestotine novinara i drugih lica.

Konferenciji za novinare prisustvovali smo Ilija Guzina i ja. Pročitali smo pripremljeno saopštenje, koje je u međuvremenu poslato u Vladu. Negdje oko podne u kancelariju su došli Simović i Čengić. Sa sobom su donijeli Vladin odgovor. Nismo bili zadovoljni stavom Vlade u cjelosti i tražili smo da se, u vezi sa uslovima za pregovore kriznog štaba barikada, oglasi i Predsjedništvo. U toku dana pozvala me Biljana Plavšić, član Predsjedništva, i rekla da je dogovoreno da se pod hitno sazove sjednica Predsjedništva i da ćemo biti pozvani na tu sjednicu.

Negdje oko 18 časova dobio sam poziv da dođem u Predsjedništvo. Obučen kao i prethodnog dana, sportski, neobrijan, sjeo sam u kola i otišao do zgrade Predsjedništva. U tašni sam nosio pištolj koji mi je darovao ministar policije Alija Delimustafić. Niko me nije ni zaustavljao niti pitao bilo šta. Bio sam ispraćen do sale u kojoj je već bilo petnaestak ljudi.

Sa moje lijeve strane sjedjeli su Franjo Boras, član Predsjedništva, i Alija Delimustafić, a s desne Ejup Ganić. Od članova Predsjedništva prisutni su još Biljana Plavšić i Stjepan Kljujić, odsutni Nikola Koljević i Fikret Abdić. U pročelju sale sjedio je Milutin Kukanjac, načelnik Sarajevskog korpusa JNA, koji je na tu dužnost došao možda mjesec dana prije ovih događaja. Prvi put sam ga tada vidio.

Na sjednici je vođen stenogram od strane sekretara Predsjedništva Mila Dmičića. Iako je taj, za ono vrijeme i one događaje veoma važan dokumenat, objavljivan u nekim medijima, smatram da je bitno da se u izvornom obliku prenese ovaj dokumenat (prilog: Magnetofonski snimak 56. Sjednice Predsjedništva SR BiH, održane 2.3.1992. godine).

Posebno su bitni zaključci koji, nažalost, nisu sprovedeni. Da jesu, više je nego sigurno da slijed događaja ne bi bio krvav i tragičan. Zaključci su pisani na memorandumu Predsjedništva i oni glase:

1. Predsjedništvo osuđuje jučerašnji tragični incident u Sarajevu i od MUP-a BiH i drugih nadležnih organa zahtjeva da preduzmu sve potrebne mjere i da se počinioci otkriju i primjereno kazne.


2. Predsjedništvo izjavljuje da referendum koji je upravo okončan ne prejudicira organizaciju Bosne i Hercegovine, koja je predmet razgovora o budućem uređenju BiH, koji se vode pod pokroviteljstvom Evropske zajednice. Ove razgovore treba hitno nastaviti i njihovi rezultati moraju uvažavati interese sva tri naroda, kao i drugih građana Bosne i Hercegovine.
3. Postignuta je saglasnost da ukidanjem barikada prestaje potreba djelovanja Kriznog štaba Predsjedništva SR BiH.
4. Da se u najkraćem roku realizuje dogovor o reorganizaciji MUP-a BiH i razriješe kadrovska pitanja.
5. Predsjedništvo traži od nadležnih organa da se razmotre predlozi koji se tiču promjena u organizaciji, kadrovskoj i programskoj politici Radio-televizije Sarajevo, o čemu treba da se, u najkraćem mogućem roku, izjasne nadležni organi u Republici.
6. Predsjedništvo ponovno poziva sve građane Sarajeva i Bosne i Hercegovine, a posebno one koji su učestvovali u blokiranju saobraćajnica, da blokadu odmah obustave i vrate se svojim redovnim poslovima.
7. Postignuta je saglasnost da se sve barikade bez odlaganja uklone.


Prednje zaključke Predsjedništvo je donijelo jednoglasno.
Služba za informisanje Predsjedništva SR BiH.

Sjećam se da je posle sjednice, kada je napravljen koncept zaključaka, Alija Izetbegović predložio da na državnu radio-televiziju odemo Čengić i ja, da se obratimo javnosti. Prihvatio sam to pod uslovom da, dok stignemo do zgrade televizije, zaključci budu poslati tamo telefaksom i da se ono što je dogovoreno ne mijenja, čak ni zapeta. Prilikom izlaska iz sale obratio mi se general Kukanjac zahtjevom da se kod Ekonomske škole uklone barikade. To je prihvaćeno. Smatrao sam da su, usvajanjem zaključaka, regulisana sva pitanja, odnosno razriješeni problemi, i da će sa tim biti upoznata i javnost.

Negdje oko 19,30 časova Čengić je sjeo u moja kola i krenuli smo prema televiziji. Nekoliko stotina metara od hotela „Holidej in” presreće nas grupa od dvije do tri hiljade građana. Prepoznali su Čengića. Prepriječili su nam put. Vikali su i psovali. Bilo ih je pijanih i naoružanih. Čengić im je rekao da se sklone sa ulice i idu kućama, da prate program i čuće šta je dogovoreno.

Jedna grupa najratobornijih, a očigledno da je tu bilo raznih kriminalaca, odbila je da se skloni s puta i rekli su da idu pravo na „Holidej in”, da se obračunaju sa „četnicima”.

U jednom momentu prišao nam je kolima čovjek po imenu Slobodan Svrzo, vlasnik i urednik televizije „Hajat”. Ponudio je da odemo kod njega i da se putem njegove televizije obratimo javnosti. Čengić i ja smo se vratili do hotela „Holidej in”, tu ostavili kola i pješke, preko parka, krenuli prema zgradi republičkog Izvršnog vijeća, u čijoj zaleđini se nalazila pomenuta televizija. Sjećam se da smo do zgrade došli kroz neke blatnjave uličice. Zgrada je bila jednospratnica. Spoljnim drvenim stepenicama popeli smo se na sprat. Ulazeći u potkrovlje, u kome je bio polumrak, čuo sam žamor. Prolazeći dvadesetak metara kroz tu prostoriju, primjetio sam da u njoj ima veći broj ljudi koji su sjedili ili ležali po podu. U polumraku je svjetlucalo oružje.

Čim smo ušli u studio, postavljene su kamere i reflektori i urednik je tražio da se obratimo javnosti. Rekao sam da to dolazi u obzir samo pod uslovom da se iz državne radio-televizije obezbjede zaključci Predsjedništva, a moja i Čengićeva obaveza i ovlaštenje je samo da ih pročitamo. Rečeno je da postoje problemi oko uspostavljanja veze sa televizijom. Nakon otprilike pola sata stiglo je saopštenje.

Saopštenje sam ja pročitao i na kraju saopštio da smo Čengić i ja spremi da odemo do barikade, tamo gdje eventualno ima sumnji, odnosno nepovjerenja posle ovog saopštenja. Čengić je kaza da se on plaši da ode do barikada, strah je I porodicu koja ga gleda. Pokazalo se da nije potrebno ni obilaziti barikade, pošto su one nakon saopštavanja zaključaka Predsjedništva brzo uklonjene.

Sutradan, 3. marta, general Kukanjac je u komandi korpusa održao sastanak kome su prisustvovali predstavnici vlasti, članovi Predsjedništva, predsjednici stranaka i veliki broj predstavnika medija. Prisutni su i Izetbegović i Karadžić. Ja sam takođe bio na tom sastanku. Sjećam se da je general Milutin Kukanjac rekao kako Vojska neće sjediti skrštenih ruku ukoliko političke i vladajuće strukture ne budu držale stvari pod kontrolom, da se ne bi ponovila zbivanja iz Hrvatske i Slovenije. Rekao je da Vojska ostaje još četiri godine u Bosni, jer je tako dogovoreno nakon povlačenja iz Hrvatske i Slovenije. Uspostavljene su zajedničke vojne i policijske patrole, itd. U jednom momentu obratio se Izbetbegoviću i rekao mu kako Vojska zna za postojanje paravojne organizacija „Zelene beretke”, koja se, već godinu dana, uz pomoć nekih od vojnih starješina muslimana, onih što su se vratili iz Slovenije i Hrvatske, naoružava i obučava. Kazao je i da ima informaciju kako je on lično, Alija, učestvovao u podjeli dvijehiljade komada oružja u zgradi Opštine Stari Grad. Izetbegović je replicirao kako i on takođe zna da je iz kasarne u Lukavici podjeljeno Srbima više od pomenute brojke. Kukanjac je odgovorio da je komandant kasarne u Lukavici musliman, da ne vjeruje u takvu informaciju, ali da će sprovesti istragu, te da će preduzeti energične mjere koje mu stoje na raspolaganju, da se sve paravojne formacije razoružaju, da se spriječe incidenti i neredi, da on u svako doba stoji na raspolaganju za dogovor i saradnju bilo kome iz političkih struktura i vlasti. Nakon toga prisutni su počašćeni pićem.

Tim činom okončani su, bar privremeno, dramatični događaji u vezi sa ubistvom svata, referendumom, barikadama. Zavladao je prividan mir koji će kako-tako potrajati do 6. aprila, kada su neke od zemalja Evropske zajednice priznale nezavisnost BiH. Sama činjenica da je taj čin urađen 6. aprila, na dan kada je i u Drugom svjetskom ratu u dva navrata bombardovan Beograd, govori da ništa nije slučajno, da se sudbina Bone odvijala po scenariju koji su skrojili svjetski moćnici. Narodi u Bosni i Hercegovini jednostavno su gurnuti u međusobni rat”.

Rajko Dukić


---------------------
(Facebook) Rajko Dukić: Reagovanje Rajka Dukića na neistine o ratnim zbivanjima objavljene u nekim bošnjačkim medijima: http://www.facebook.com/note.php?note_id=10150114701091203&id=44316224327

(Facebook) Rajko Dukić: Istina o barikadama u Sarajevu 1992: http://www.facebook.com/note.php?note_id=10150114769871203&id=44316224327

http://www.objavard.webs.com

http://www.rajkodukic.co.cc